Da je Vilijam Berns predložen za državnog sekretara, kako je u prvi mah bilo govora, to bi značilo da izabrani predsednik Džozef Bajden planira prema Rusiji da zauzme konstruktivan i odmeren stav. Pošto je tranzicioni tim najavio Entonija Blinkena za mesto državnog sekretara, a bivšeg ambasadora u Rusiji i Jordanu za šefa CIA – u Rusiji ne očekuju bilo kakvo resetovanje nego „krv, znoj i suze”. U Kremlju niko zvanično ne kaže da ih čeka ova Čerčilova prognoza pred Drugi svetski rat, ali oni tako žive i rade bez obzira na to kako se prema njima ophode partneri, rivali ili neprijatelji.
Blinken se zalaže za veće angažovanje SAD u svetskim konfliktima i zadržavanje Rusije „na svim frontovima”, zahtevao je i oštro kažnjavanje Rusije zbog mešanja u američke izbore 2016. i najavljivao da bi sa Putinom mogao da sarađuje ako bi se zajedničkim snagama suprotstavili Kini. Pošto je odgovorio da Rusija ne pravi saveze s neprijateljima svojih partnera, Kremlj je nastavio svoju verbalno uzdržanu i strateški nepromenjenu politiku.
Dakle, Bajdenova administracija će i prema izboru kadrova i prema osnovnim postavkama spoljnopolitičkog kursa predstavljati kontinuitet politike Baraka Obame i Džordža Buša mlađeg. Izvesno je da će Vašington obnoviti fokus na Moskvu uz prioritetno ekonomsko i bezbednosno hvatanje u koštac s Kinom. Na to ukazuje i promena u strukturu Saveta za nacionalnu bezbednost. Za razliku od administracije Donalda Trampa koja se Rusijom bavila u odeljenju za Evropu, predlog za imenovanje bivše službenice američkih specijalnih službi Andree Kendal Tejlor na čelo odeljenja za Rusiju i Centralnu Aziju ukazuje na obnavljanje ovog odeljenja i promenu prioriteta. Zapravo, odnos prema Rusiji će biti resetovan na vreme vladavine demokrata.
Sudeći prema napisima medija ideja o reformi Saveta za nacionalnu bezbednost, u kojoj je Rusiji ponovo vraćeno zasebno važno mesto, bila je zamisao novoimenovanog savetnika za nacionalnu bezbednost Džejka Salivena, bliskog saradnika bivše državne sekretarke Hilari Klinton i Bajdenovog savetnika za spoljnu politiku u vreme kada je bio potpredsednik SAD. Pre nego što je tranzicioni tim objavio sastav buduće vlade, Bajden je njegov izbor obrazložio rečima da nema vremena za gubljenje kada je reč o nacionalnoj bezbednosti i spoljnoj politici i da mu je potreban tim koji će od prvog dana biti sposoban da mu pomogne da se „domognu mesta u čelu stola”. Saliven je, kao i Blinken i Berns, imao važnu ulogu u sklapanju međunarodnog sporazuma sa Iranom, a govorio je i o planovima nove administracije da pregovara sa Rusijom o produženju Ugovora o merama za dalje smanjenje i ograničavanje strateškog ofanzivnog naoružanja (START).
Povodom reorganizacije u Nacionalnom savetu za odbranu u ruskom javnom prostoru postoje dva stava. Jedan glasi da za SAD Rusija i države Centralne Azije nisu viđene u bliskoj budućnosti kao previše perspektivne u pogledu uvođenja i širenja zapadnih vrednosti, za razliku od zapadne periferije bivšeg SSSR: Ukrajine, Moldavije i Belorusije. Ovaj stav je manjinski zastupljen.
Međuvarijanta između ove „optimistične” i one druge „apokaliptične” vizije je stav da nova imenovanja neće uticati na bilateralne odnose Moskve i Vašingtona – jer u SAD postoji politički konsenzus u pogledu na Rusiju. Zagovornici ovakvog mišljenja smatraju da su sve ključne odluke u vezi sa Rusijom odavno donete i da nisu revidirane. Strateški gledano, Rusija je bila i ostala za SAD potencijalna pretnja i glavna prepreka apsolutnoj američkoj dominaciji u svetu, uz u poslednje vreme rastuću ekonomsku pretnju Kine.
Što se tiče „pesimistične” verzije, kako u Rusiji nema opuštanja – oprez je konstanta u odnosima sa Vašingtonom. Moskva nikada, čak ni u vreme kada je Tramp govorio da su optužbe demokrata za veze i ruski uticaj na njegovu administraciju besmislene i da im se u Kremlju smeju, nije očekivala smanjenje tenzija. Naprotiv, zacrtana strategija je korak po korak sprovođena bez obzira na poneko verbalno relaksiranje odnosa.
To što Tramp nije govorio o Rusiji kao o neprijatelju i to što Moskva Trampa nije „spoticala” pokušavajući da mu olakša unutrašnju borbu, ne znači da je umanjen oprez prema „globalnoj koaliciji demokratija”. U tom kontekstu se tumači i izjava Vladimira Putina koji je na godišnjoj konferenciji za novinare upitan kako će graditi odnose sa Bajdenom odgovorio da u značajnoj meri odnosi zavise i od tima, da su oni svi Rusima poznati, da su radili s njima i da ne očekuju iznenađenja.
Oni koji istu stvar kažu neposrednije tvrde da u novoj doktrini američke spoljne politike postoji spoj agresivno liberalnih i neokonzervativnih stavova i da je Rusija pretnja SAD bez obzira na promene administracije. Stoga prvenstveno očekuju pokušaje eliminacije uticaja Moskve u Centralnoj Aziji i Južnom Kavkazu, ali i ostalim postsovjetskim prostorima.